Tragom pomorske baštine 10: Jedrenje – Romantika ili muka jednog vremena

Uvođenje motornih pogona na jedrenjake a zatim i gradnja motornih brodova, započela je još polovinom 19. stoljeća uvođenjem parnih pogona a početkom 20. stoljeća i motora sa unutarnjim sagorijevanjem. Ta je revolucionarna prekretnica u brodskom pogonu učinila brod neovisnim od utjecaja vjetra i omogućila sigurniju, bržu plovidbu, mogućnost predviđanja trajanja putovanja. Ugradnja motornih pogona značajno je utjecala i na promjene forme a dijelom i konstrukcije drvenog broda. Veliki jedrenjaci pokleknuli su pred nadolazećim promjenama kod nas jednako kao i u svijetu. Doduše s jednim manjim kašnjenjem.

Za razliku od njih u maloj obalnoj plovidbi jedra kao osnovni pogon zadržala su se još dugo,  gotovo do pred II svjetski rat. Za ilustraciju 1937. godine od 518 jedrenjaka evidentirano je njih tek 209 sa motorom. Budući da su to bili pogoni male snage jedra su i kod takovih jedrenjaka bila osnovni pogon dok su motori pomoćno sredstvo.

Plovidba na jedra i sa povoljnim vjetrom nije bila baš previše ležerna i ugodna. Znatno češće moralo se i protiv vjetra i po nevremenu, uz udare bure i valjanje juga. No nešto što je za trgovački jedrenjak bilo još nepovoljnije to su tišine, bonaca kada nema niti daška vjetra. Nekada tišine znaju potrajati danima i nije se moglo dopustiti da brod bude na sidru predugo. Svi naši obalni jedrenjaci (bracere, pelizi, trabakuli, logeri) bili su opremljeni sa dva do četiri vesla duljine oko 6 m, i malim kaićem – barkom. Ovisno o broju posade tada se veslalo i sa broda i u kaiću koji je u teglju po pramcu pomagao veslačima s broda. Veslalo se satima a ponekad s manjim prekidima i danima. Duljina na taj način prevaljenog puta iznosila je od nekoliko stotina metara do najviše 2 čvora. Mornarski, inače tvrdi dlanovi bili su prepuni žuljeva.

No i takovi mali pomaci postajali su nemogući u plovidbi kanalima u kojima je jaka struja iz suprotnog smjera. U pašmanskom kanalu, pored otočića Babac nije se moglo protiv struje a niti u kanalu Sv. Ante na ulazu u Šibenik. Zbog toga su na obali postavljane bitve preko kojih su mornari sa obale povlačili brod pa kad se dovuklo do jedne tankim konopcem (škandaj) prevlačilo se uže do slijedeće bitve za drugu etapu povlačenja. Valja imati na umu da su brodovi bili natovareni od 20 do 80 tona i da ja za povlačenje kao i veslanje trebala doista nadljudska snaga i upornost. I kako kaže izreka da nevolja nikada ne dolazi sama, u tišinama nakon većeg juga „mrtvo more“ otežavalo je i onako naporno veslanje ali je i stvaralo i trzaje broda zbog čega se nerijetko dešavalo puknuće konopa a bilo je i drugih lomova.

Na brodu nikada nije bilo dosadno, a ovakav naporan život daleko je od idile pa doista nekada jedrenje ipak nije bilo previše romantično.

Uz dobar vjetar,

Nenad Bojmić

PROČITAJTE JOŠ:

MAKETARSTVO Tragom pomorske baštine 9: Knjige, nacrti, makete