VEDRAN DORUŠIĆ: “Tužno je kad me na područjima koja su nekad obilovala ribom, dočeka beživotna morska pustinja”

Razvoj sam po sebi znači da ne smijemo zaustaviti rast, te iz tog razloga moramo povećavati turističke kapacitete jer svi imamo koristi od turizma. Naravno, svi ti silni gosti trebaju svoj komad plaže za kupanje. Sada se digla graja jer se nasipavaju plaže,ali gdje će se svi kupati? Svi želimo više gostiju, više novaca, a smeta nas nasipanje plaža? Jednostavno ih moramo nasipati. Međutim, možda ta masa ljudi ipak donosi nešto što ne želimo. Meni su osobno najljepši slogani za Hrvatsku „Mediteran kakav je nekada bio” i „Živi arhipelag”, a toga se mi odričemo…

Uništavamo naše najvrjednije blago da pridobijemo masu, ne uviđajući svoje prednosti i neke selektivne oblike turizma. Recimo, za ronjenje imamo sve, doduše ne sve, fali nam malo pameti. Uništavamo ono što je nekad bilo bogato more i pretvaramo ga u mutnu baru, riba nestaje na očigled, more se muti i to je sve OK.

Puna su nam usta da želimo više od sunca i mora, ali svejedno nasipamo da dobijemo sunce i more i pizza cut. No nema li toga već i drugdje? Jesmo li po nečem bolji ili želimo samo biti prosječni i s puno kvadrata plaže?

I ne, ne treba isključivo protiv. Jasno je da negdje gdje se intenzivno bavimo turizmom, moramo nasipati, poravnati i nekada betonirati. Zanimljivo je vidjeti rezultate mjesta kao što su dijelovi Krka gdje se turizam spaja s rafinerijom, naftnim terminalom, lukom, zračnom lukom i još dosta stvari. I tako dođeš tamo i domaćini kažu tu ti je more najčišće jer se stalno mjeri i pazi. Pa vjerujem da je. Sve te radove treba izvesti poštujući struku i s najmanje štete po okoliš. Onda je tu i Zrće na otoku Pagu, super primjer projekta koji je od sela napravio grad za kojeg zna svatko u Hrvatskoj a i šire. I možda oni koji brinu za ćudoređe imaju puno protiv, ali ljudi vole partijati i to je tako. Na nama je da to organiziramo na najbolji način i zaradimo.

Zaštitili nismo ni kvadrat mora

Očito je da ne mislimo da bi mogli produžiti sezonu i uzeti ronilačke goste. Talijanima koji su zaštitom par posebnih zona odletjeli i pretekli nas, ostavili daleko za sobom ili postati nova Malta koja je potopila stare ali očišćene brodove i pojavila se kao ronilačka destinacija. A  mi smo potopili jedan brod zahvaljujući hrpi entuzijasta koji su bili u stanju 5 godina lupati na 1000 vrata. Zaštitili zapravo nismo ni kvadrat mora. No mi nasipamo i mutimo i tako odbijamo goste koji su tu od Uskrsa do Svih svetih. Ronilački turizam nismo još ni približno razvili koliko bi mogli, ali oduzimamo mu glavni resurs. Puna su nam usta zaštite, ona možda na papiru postoji, ali svi znate da ništa od toga.

Takav pristup donosi mase “nekvalitetnih” gostiju koji, polako ali sigurno, tjeraju one iole bolje. Završite s punim septičkim jamama i gomilama smeća na plažama i tako u krug dok ne budete sinonim za loše i jeftino. I da razjasnim, gost je nekvalitetan jer ga mi radimo takvim. Ako neki gost nije visoke platežne moći, ne trebao ga odbacivati i gurati na neke hrpetine. Razmislite koliko je zemalja u našoj okolici bilo predmet naše bahate sprdnje, a danas naši ljudi traže poslove u tim zemljama.

Pitate li se imamo li uopće dobre primjere turističkog razvoja u Hrvatskoj – odgovor je da imamo. Istra se davno posvetila nekim dodatnim sadržajima i vrijednostima, te obrala vrhnje. Imaju dugu sezonu i prepoznatu kvalitetu, iako će im svaki Dalmatinac koji drži do sebe reći da im je more kao Jarun. Ljudi u Istri su se potrudili da sve ostalo radi dobro i kvalitetno i s time došla do sjajnih rezultata. Gosti tamo dolaze na vrhunske tenis terene, izuzetnu kulinarsku ponudu, u dobre ronilačke cente, vinarije, potrage za tartufima, treking, vrhunske marine.  I gle čuda – za privući goste ne moram spomenuti plažu, NE TREBAJU IM!

Turistički apsurd

A što je to turistički apsurd ? E to je ono što svi želimo a zapravo je bitno što ne želimo. Naime ne želimo biti turisti. Ne želimo biti dio mase koja stoji u redovima i fotografira ono što pokazuje čovjek koji nosi neku zastavu. Mi želimo biti sami na nekom pustom otoku ili otocima. I u drugim stvarima je tako, najljepše je skijati po netaknutom snijegu, biti sam na vrhu zaleđen planine. Gle čuda prepoznali ste se. Eto o ovome trebamo razmisliti.  Ja obožavam neke plaže na nekim otocima gdje obično nema nikoga i ne mislim napisati koje i gdje, one moraju ostati moja tajna. Ne želim biti tamo u gužvi. Ali ponekad neke sebi drage ljude odvedem tamo i ispričam im kako je to bilo svugdje prije nego je došao ovaj i ovakav turizam. U svakoj vali i na svakoj punti kuća ili slično. Plastična „cassa mobila” na Kornatu.

Puno se ljudi nadalo da će nas ovaj virus naučiti pameti, ali naravno da nije. Virus je iskorišten za nasipavanje obale, betoniranje, bacanje smeća po obali i otocima. Možda jednostavno nismo u stanju. Možda smo bliže istoku nego zapadu, Ankari nego Beču. I sad nemamo izgovor da su to napravili furešti, nije ih bilo. Ali ipak virus nam je pokazao koliko smo jadni i krhki. I more će jednom samljeti sva ta naša čuda i napraviti žalo di ono hoće a sve ostalo će biti morski pijesak.

Naša obala je lijepa i posebna, ali ako ju budemo i dalje uništavali više neće biti takva. Naslijedili smo najljepše more na svijetu, ali se ne pitamo kakvo ćemo ostaviti našoj djeci. Žao mi je gledati kako ju pretvaramo u nešto jadno i obično. U nešto što nudi sunce, more i pizza cut.

Vedran Dorušić

PROČITAJTE JOŠ:

MORE U DOBA COVIDA Sve se može digitalizirati – pa valjda i to!