Veliko medicinsko istraživanje ronioca na dah

Na Medicinskom fakultetu u Splitu pod vodstvom dr.sc Željka Dujića i dr.sc Ivana Drviša posljednjih se nekoliko godina provode važna istraživanja. U istraživanje su uključeni i vrhunski svjetski doktori kao i naši vrhunski ronioci freediveri i podvodni ribolovci. Istovremeno istraživanja se provode i na kontrolnoj skupini sačinjenoj od zdravih ljudi koji se ne bave ronjenjem na dah, a nakon dvije godine, kao sudionik bio je uključen i ronioc, autor ovog teksta.

Što čovjeku omogućuje dugo zadržavanje daha i duboke zarone?

Ove godine počinje velika studija koja je već sprovedena na tuljanima i koja će trajati oko četiri godine i biti će uključeno dosta ronioca sa ciljem da se što više sazna o samim fiziološkim mehanizmima koji čovjeku omogućuju tako duga zadržavanja daha i duboke zarone. Prva etapa istraživanja započela je prošli tjedan i radi se po prvi puta na svijetu kontrola ronilačkog odgovora na parasimpatikusu na živcu NERVUS VAGUS koji je jedna od glavnih komponenti za pokretanje ronilačkog odgovora, piše Gorgonija.

Prvi put je i registriran vazovagalni reflex općenito u medicini i fiziologiji, a samo istraživanje direktno na živcu Vagusu radi po prvi puta na roniocima na dah na svijetu dr.Vaughan Macefield kod nas u Splitu. Parasimpatikus je dio živčanog sustava zaduženog za autonomni rad koji inhibira -smanjuje prvenstveno frekvenciju srca i na taj način direktno štedi potrošnju kisika. On se aktivira uranjanjem lica u vodu i početkom zadržavanja daha a to nazivamo ronilačkim refleksom. Ovim istraživanjem se mjeri taj ronilački refleks.

Postupak je takav da ispitanik leži na leđima i glavom je okrenut u lijevu stranu. Doktor posebnom iglom koja je vrlo tanka i savitljiva penetrira kroz vrat sve do samog živca Vagusa takozvanom mikroneurografskom tehnikom a cijeli postupak se prati na monitoru putem ultrazvuka sa velikim povećanjem gdje doktor polako uvodi iglu sve dublje dolazeći do samog živca i ulazeći u njega. Sekundarna mjerenja uključuju kontinuiranu srčanu frekvenciju kao i krvni tlak preko fotopletizmografije na prstu i gleda se zasićenje krvi kisikom preko pulsne oksimetrije isto na prstu. Nakon uspješne penetracije do samog živca koja traje nekih dvadesetakak min dok se vrlo pažljivo provodi jako tanka i savitljiva igla koja je tako sitna da sam ju jedva i osjetio, ispitanik se podvrgava prvo nekoliko kratkih apnea.

Još se ne zna što sve proizvodi umor tijekom ronjenja na dah

Radi se naizmjenično prvo jedna s punim udahom i nakon toga jedna sa pasivnim izdahom u trajanju 40 sekundi sa pauzama između apnea od 2 do 3 min. Isto tako jedna apnea se radi sa mokrim i hladnim prekrivačem na licu koji simulira vodu, a druga apnea se radi bez pokrivala za lice. Nakon toga ide se na maksimalnu apneu sa maksimalnim udahom bez pokrivala za lice i zadnja je maksimalna apnea sa maksimalnim udahom sa simulacijom mokrog lica što je meni osobno dosta olakšavalo apneu jer sam imao simulaciju hladnog mora na licu.

Prilikom tih apnea praćenjem raznih parametara –frekvencije srca, saturacija kisika, krvnog pritiska mjeri se ronilački refleks tj aktivacija živca Vagusa u cijelom procesu apnee gdje se paralelno aktiviraju dva živčana sustava-parasimpatikus koji smanjuje frekvenciju srca preko Vagusa a drugi je simpatički sustav koji centralizira krvotok preko periferne vazokonstrikcije (stezanje krvnih žila uglavnom ruku i nogu) kako bi što više krvi krenulo prema glavi omogućavajući mozgu uvijek 100% saturaciju kisikom. Dakle ova dva živčana sustava tokom apnee rade paralelno, neki puta naizmjenično a neki puta istovremeno i autonomno (odvojeno od naše voljne kontrole).

Pri tome simpatikus ekscitira-daje impuls da se stisnu krvne žile a istovremeno parasimpatikus inhibira tj. smanjuje frekvenciju srca preko živca Vagusa štedeći znatne količine kisika. Ako ste pažljivo čitali i razumjeli sam sistem možete i razumjeti koliko je opterećenje živčanog sustava prilikom svakog a posebno dužeg zarona i zašto ronioc osjeća toliki umor pa čak i potrebu za snom nakon duže i intenzivne aktivnosti ronjenja na dah. Naravno da su opterećeni izmoreni i mišići ali najveći umor dolazi upravo od jakog aktiviranja živčanog sustava.

Pošto se još uvijek ne zna točno što sve proizvodi umor tijekom ronjenja na dah puno toga će se saznati u daljnjim istraživanjima u Splitu koja slijede već 15.05 pod dr.sc Ivanom Drvišem koji je dugogodišnji trener naše apneaške reprezentacije i koji već dugi niz godina je inicijator i organizator većine istraživanja provedenih na medicinskom fakultetu u Splitu. Na taj način došlo se do puno spoznaja o ovom donedavno, gotovo potpuno neistraženom sportu. Upravo zbog toga potreban nam je što veći broj ispitanika, sudionika u tom do sad najvećem istraživanju koje se provodi pa se i ovim putem pozivaju svi zainteresirani da se uključe kao ispitanici.

Dakle tko god želi bit s nama neka se javi Ivanu Drvišu na 091 446 69 55 pozivom ili porukom na whatsapp i e mail: ivan.drvis@gmail.com pitanjima na koje će vam on odgovoriti.

Danijel Babin