Visinsko ronjenje i visinska bolest

Foto: Wikimedia, Ronioc u planinskom jezeru Lai da Marmorera na 1.680 metara nadmorske visine

Zahvaljujući prirodnoj ljubopitljivosti čovjeka i njegovoj stalnoj potrebi da istražuje prirodu, sve promjene i saznanja o ronjenju i napredak u ronilačkoj tehnologiji primjenjuju se u svim vodama, ne samo u moru. Osobiti doživljaj, ali i izazov, predstavlja rekreativno ronjenje u jezerima na velikoj nadmorskoj visini.

Visinska ronjenja postala su hit, a u zemljama bez izlaza na more i sasvim obična, redovita ronilačka aktivnost. Pri tome treba svakako imati u vidu da ronjenje u slatkoj vodi nije isto što i u morskoj te da razrijeđen zrak, manji atmosferski tlak na većoj nadmorskoj visini i manja gustoća vode u slatkovodnim jezerima i žrijekama stvaraju promjene u dekompresijskoj dozi, a time i povećani rizik od dekompresijske bolesti, a to zahtijeva posebne korekcije u režimu ronjenja.

Mnoge zemlje su zbog vojnih, znanstvenih i komercijalnih razloga razvile redovite ronilačke aktivnosti i sustave podrške na velikim visinama. U tome se osobito ističu bolivijska ratna mornarica s ronilačkom školom i barokomorom u mjestu Tequina na jezeru Titicaca (3810 metara nadmorske visine) i indijska ratna mornarica redovitim vojnim ronjenjima u himalajskim jezerima (2134 do 4328 metara nadmorske visine). U našem bližem okružju vrlo su popularna ronjenja u alpskim jezerima.

Pod visinskim ronjenjem smatra se svako ronjenje na nadmorskim visinama iznad 300 metara uz upotrebu aparata za autonomno ronjenje ili opreme za opskrbljivanje plinovima s površine.

Svi educirani ronioci znaju što se događa s plinovima u krvi i tkivima pri ronjenju. Henryjev, Boile-Mariotteov i Daltonov zakon objašnjavaju nam ponašanje plinova u tekućinama pri promjenama tlakova. Ključ izbjegavanja dekompresijske bolesti je polagano izranjanje kako bismo plućima dali dovoljno vremena za desaturaciju. I tako je sve do površine. No, na većoj nadmorskoj visini ronioca čeka zamka jer iz vode ne izroni na normalni atmosferski tlak od jednog bara, već je on bitno niži. Tako se izlaskom na površinu pojavljuje iznenadni “skok uvis” s naglim otpuštanjem plina, kao da ste naglo otvorili bocu s gaziranim napitkom. Obilje mjehurića pojavljuje se u krvi i nastaje dekompresijska bolest i pored naizgled pažljivog izrona. To navodi na veliki oprez pri ronjenju na većim nadmorskim visinama. Stoga su i stvorene posebne ronilačke tablice s kompenzacijskim faktorima.

Parcijalni tlak kisika u udahnutom zraku pada s povećanjem nadmorske visine. To je razlog za dodatno obogaćivanje dišne smjese kisikom, uz smanjenje inertnog plina. Podrazumijeva se da ronilac treba biti jako dobro educiran u upotrebi ronilačkih tablica za visinska ronjenja i imati adekvatnu opremu, prije svega kompjuter. Problem je što različiti proizvođači na različite načine preračunavaju dekompresijski režim, periodičnost iskazivanja preostalog vremena je različita. Znanost još uvijek nije našla odgovore na mehanizam nastanka dekompresijske bolesti. Skoro sve poznate činjenice su manje-više dobivene empirijski, metodom pokušaja. Stoga su i protokoli dekompresije (tablice) različiti i kod ronjenja u moru i svaki od njih ima svoju podlogu i zagovornike, a ni jedan nije potpuno znanstveno utemeljen. Tako ne postoji ni pravi model izranjanja kod visinskih ronjenja koja su još puno veća nepoznanica. Hill zagovara ravnomjerni izron do površine, a Haldane inzistira na bržem smanjivanju dubine u početku i usporavanju s približavanjem površini (“Hill vs. Haldane controversy”, Marroni, 2002). Stoga je, uz dobru edukaciju, posebne treninge i pažljiv izbor opreme, od osobite važnosti čitav niz mjera opreza. Prije svega, USN protokoli preporučuju aklimatizaciju i apstinenciju od ronjenja najmanje 12 sati nakon dolaska na mjesto. Preporučuje se umjerena tjelovježba prije ronjenja, smjesa plinova s većim postotkom kisika i zamjenom dušika helijem ili argonom, grijanje tijekom ronjenja kako bi se poboljšala cirkulacija, vodoravni položaj tijela kako bi se povećala površina pluća za izmjenu plinova, apsolutno isključivanje svakog tjelesnog napora poslije izrona (pomoć drugih kod izlaska i uklanjanja opreme i odijela), rehidracija, pasivno zagrijavanje tijela do tada izloženoga hipotermiji.

Visinska bolest

Svi ljudi, bez izuzetka, na velikim visinama izloženi su “visinskoj bolesti” – potencijalno opasnom fiziološkom stanju organizma u uvjetima razrijeđenoga zraka. Visinska bolest je naziv za skup simptoma koji se javljaju pri boravku na visokoj nadmorskoj visini. To je normalno stanje organizma koji reagira na povećanje nadmorske visine. Obično se javlja iznad 2500 metara, često pri brzom usponu koji ne dozvoljava tijelu prilagodbu. Svaka osoba koja se nađe na povišenoj nadmorskoj visini iskusit će određene promjene koje su posljedica normalne prilagodbe na visinu. Kako bi se izbjeglo daljnje pogoršanje i pretvaranje normalne fiziološke pojave u vrlo opasan slijed događaja koji uključuje promjene svijesti, edem pluća (vodu u plućima – poput utapanja), edem mozga (izlijevanje vode u moždano tkivo) i u konačnici smrt, neophodno je poduzeti preventivne mjere.

Imajući sve u vidu, jasno je da se visinska ronjenja mogu dodatno komplicirati, osobito neprepoznavanjem simptoma visinske bolesti. Doduše, zaronom će simptomi nestati jer je učinak isti kao silazak na manju nadmorsku visinu, ali zato će brzi povratak na površinu poput bumeranga pogoditi organizam razvojem udruženih simptoma visinske i dekompresijske bolesti. Za liječenje visinske bolesti najvažniji uvjet je hitno smanjenje nadmorske visine. To je praktično uvijek uvjetovano prelaskom preko prijevoja na većoj visini od one na kojoj je jezero, a to bitno pogoršava i visinsku i dekompresijsku bolest.

Ronjenje u visinama nesumnjivo je veliki izazov i ima svoje velike draži. No, to je i pustolovina za koju se treba jako pažljivo pripremiti i predvidjeti sve moguće nepovoljne događaje, kao i biti spreman promptno rješavati njihove posljedice.

Simptomi koji se javljaju na velikim nadmorskim visinama

– ubrzano disanje (hiperventilacija)

– kratkoća daha (nedostatak zraka) tijekom fizičkoga napora

– promjena uzorka disanja tijekom noći

– često buđenje tijekom noći

– čudni snovi, noćne more

– učestalo mokrenje

– kašljucanje, potom produktivni kašalj

Preporuke za aklimatizaciju na visinu

– iznad 3000 metara visinu na kojoj se spava povećavati samo 300 do 600 metara na dan

– iznad 3000 metara je potreban odmor od jednog dana za svakih 1000 metara daljnje visine

– brzina aklimatizacije razlikuje se od osobe do osobe – ako je moguće, treba izbjegavati letove ili vožnju direktno na visoke razine

– ako se na visoku nadmorsku razinu dolazi direktno avionom ili autom, potrebno je prvi dan izbjegavati tjelesne napore i daljnji uspon

– ako simptomi ne prolaze, odgodi daljnji uspon

– ako se simptomi pogoršavaju, spusti se što prije

Preporuke za prevenciju visinske bolesti

– dobra kondicija prije velikih uspona

– piti tri do pet litara vode uz minerale i vitamine (Rehidromix)

– dobro jesti i dugo spavati

– održavati mokrenje (bezbojna bistra mokraća)

– dobra aklimatizacija laganim usponom metodom gore – dolje, uz spavanje na nižoj visini

– česti odmori uz duboko disanje kako bi se nadoknadio kisik

– Aspirin ili Paracetamol

– obratiti pozornost na pojavu simptoma visinske bolesti

Tekst je iz knjige “Priručnik za ronioce” autora dr. Maria Franolića. Knjigu možete naručiti OVDJE

Dr. Mario Franolić je specijalist hitne medicine, liječnik podvodne i hiperbarične medicine, mentor u Zavodu za podvodnu i hiperbaričnu medicinu KBC Rijeka i pripadnik HGSS-a sa zvanjem gorskog spašavatelja te instruktor Komisije za medicinu spašavanja HGSS-a.

A.B.

PROČITAJTE JOŠ: