ZAGAĐENJE U ZALEĐU ZADRA Divlji deponiji na vodocrpilištima! Pročitajte nagrađenu reportažu Romea Ibriševića

Romeo Ibrišević u više je navrata pisao za Morski HR te aktivno sudjelovao u čišćenju prirode od smeća koje je smeće od ljudi odbacilo u prirodu. Drago nam je objaviti da je nagrađen za najbolju reportažu u 2023. godini, u kategoriji „Lijepom našom“ od strane Hrvatskog novinarskog društva. Reportažu u cijelosti možete pročitati na Morskom HR:

Novinarski posao odveo me prije tri desetak godina u daleki Tokio. Ondje se  već sedamdeset godina održava svjetski  sajam automobila i baš sam tamo upoznao profesora Masarua Emota. Je li nas  spojila voda ili sake više se ne sjećam,  tko bi se sjetio nakon toliko godina baš  svake cake.  

Voda pamti

Profesora su istraživačka radoznalost i ideja da se voda ponaša kao živi organizam, koji ima sposobnost da sve apsorbira i pamti, naveli na zanimljive i zahtjevne eksperimente. Uzeo je čistu vodu,  stavio ju je u epruvete i na svaki uzorak  zalijepio etikete s otisnutim riječima i porukama i sve to stavio u zamrzivač. 

Skrivene poruke iz vode. Na jednima  je pisalo „hvala, volim te, anđeo, lijepo,  mir“, a na drugima „budalo, mrzim te, ubit ću te, đavo, rat“. Rezultati tog eksperimenta su navodno bili zapanjujući.  Uzorci vode na kojima su bile lijepe riječi formirali su divne pravilne kristale,  a ovi drugi, na koje su bile nalijepljene  etikete s ružnim i grubim riječima nisu imale pravilne, nego razjedinjene, amorfne oblike kristala koje je profesor spe cijalnim mikroskopom snimao te izrađi vao fotografije koje je potom printao na  velikim formatima fotopapira. Zaključak  eksperimenta bio je da voda sve pamti. 

Svoja istraživanja Japanac je nastavio s  glazbom. Točio bi vodu u epruvete pa glasno puštao glazbu. Prvo klasiku: Bacha,  Mozarta, Čajkovskog. Da samo vidite  kako je voda reagirala u zamrzivaču; sve pravilni i prekrasni mikroskopski kristali. A onda im je puštao Black Sabbath,  Slipknot, Metallicu... Ajme meni, voda je  dobila slom živaca! Kristali su nisu mogli  razaznati, samo grube raspukline i ledene distorzije. Od takve glazbe i neki ljudi  poblesave i čudno se ponašaju, a kako ne  bi senzibilna voda.  

Susret s carskom obitelji na Plitvicama

Priznajem, da nikada nisam pitao  profesora koliki je omjer onoga što on osobno pije. Nekako mi se to činilo nepristojnim, premda znam da je to jako važno.  

Naime, nije svejedno je li omjer vode dva  u osam ili osam u dva. Pa to zna svaki zagorski profesor za gemište. Svi oni u svojim klet-institutima svakodnevno izvode  probe i eksperimente. Sve te eksperimente provjeravaju svakog vikenda ovlašteni  državni službenici. Kontrole su naročito  oko Martinja i sličnih blagdana kada je  aktivnost u klet-institutima pojačana. S  omjerima i količinama nema šale. Sve je  kristalno jasno.  

No vratimo se japanskom stručnjaku  za vodene osjećaje. Besposlen pop i jariće  krsti - bila je reakcija nekih kojima sam  pričao o svom prijatelju. Izmišlja toplu  vodu - govorili su drugi. Kada je u posjet  Hrvatskoj došao japanski princ Akishi no sa suprugom Kiko, malo se promijenio  odnos prema profesoru koji poštuje vodu.  Moram priznati da je i meni bilo ugodnije  kada sam se pogledao u zrcalo. Znate onu  narodnu da si onakav s kakvim se ljudi ma družiš. Imao sam čast na Plitvičkim  jezerima biti osobni fotograf tog važnog  para, princa i prijestolonasljednika i njegove princeze. Pratio sam svaki korak gostiju iz dalekog Japana. Princ je po struci  biolog i sva svoja opažanja na Plitvicama  pomno je zapisivao u blokić. S nevjericom  je promatrao i divio se čaroliji vode koja pada. Kada je slučajno naišla grupa turista iz Japana i vidjela svog princa, svi su ničice pali na zemlju. Carska obitelj u Japanu ima status božanstva. Snimio sam  kada je princ kleknuo uz obalu jezera Kozjak i pažljivo, s poštovanjem rukom zahvatio vodu, držao je na dlanu kao da  joj nešto šapuće i pažljivo je vratio natrag  u jezero. Izgledalo mi je kao da pita vodu  kako se osjeća danas i je li sretna.  

Moja pisma putuju u Japan: "Voda kod nas pati i tuguje"

Nakon  svečane večere preko svoje prijateljice Lidije Bertović, koja je tada bila direktorica  Plitvičkih jezera, a ujedno i domaćica japanskog para, poslao sam pisamce profesoru Masaruu Emotu. Mojoj sreći nije  bilo kraja kad sam dobio pisamce s poštanskom markicom na kojoj je bilo izlazeće sunce. Mora da sam u to vrijeme bio  stvarno nadobudan kada sam u zemlju čija vodovodna mreža ima više od 55%  posto gubitaka pozvao svjetski poznatog  stručnjaka da ispituje i proučava hrvatske vode. Pa koga je ovdje briga za vodu,  ima je na bacanje! Bio sam mlad i nadobudan te sam predložio profesoru njegovo  novo istraživanje. Rekao sam da mi se  čini da u Hrvatskoj voda pati i tuguje. To  mi se i danas čini, samo se nemam kome  izjadati. Tada sam mu to pokušao zorno  prikazati. Svaki tjedan tih ranih devedesetih jedno je pisamce putovalo prema  Japanu, a nakon dva tjedna dobivao sam  poštu s katakana slovima. Prvih sam  mjeseci slao fotografije voda prekrasnih  Plitvica, Štrbačkog buka, Une, Baćinskih  jezera, ušća Neretve... Godinu kasnije  slao sam mu fotografije septičkih jama  po krškim krajevima, onog famoznog plitvičkog 17. jezera, pa zagađenja po Zrmanji, Savi, Dravi... Ni Dunav silni nisam  izostavio. Koliko ondje pluta najlonskih  vrećica, bočica, olupina automobila, hlad njaka... Rijeke nam više sliče otpadnim  kanalima nego prirodnim tokovima vode. 

Svaki put kad smo pričali profesor je  važno kimao glavom gore-dolje i činilo mi  se da razumije problematiku. U kasnijim  pismima pitao sam ga može li se izmjeriti patnja hrvatske vode. Može li on to  znanstveno dokazati i slikovito prikazati  kao ono s glazbom i riječima. Jedno je to  što se meni čini, a bilo bi drugačije kada  bi se on time pozabavio. Nakon što sam  mu poslao fotografije koje upravo gledate,  profesor se više nije javljao. Nakon nekoliko mjeseci doznao sam da je umro. U  tom posljednjem pismu poslao sam mu i pjesmu „Žubor života“ našeg Gustava  Krkleca. 

Lasno je pokraj izvora u sjeni,  

slušati žubor vode što se pjeni.  

Iz mrke grude glas izbija svježi  prevrće se raspliće i bježi.  

Kroz lišće šušti mahovinu mije  i u paprati se nabujaloj krije.  

I začas uho zatravljeno čuje  

kako travom hitri konci struje.  

Povorka kapi mahnito se bori 

Da život snažan ni iz čega stvori.(...)  Znaš li što izvor žubori u sjeni? 

Život je pokret! Probudi se! Kreni.

Očaj na izvorištu

Profesor se do danas nije pomaknuo, što je i razumljivo s  obzirom na to da više nije živ, a i ja, eto,  sjedim k’o mrtav ovdje na ovom smetlištu  bez imalo volje za pokretanjem. Zamišljenog pogleda na odbačenoj fotelji fiksiram  krepanu ovcu razmišljajući o čovjeku koji  je s toliko ljubavi pričao o vodi da je to za pravo nevjerojatno. I ja sam rođen u znaku  Ribe i priznajem nije mi sada lako. Sigurno  mislite da mi nisu sve ovce i daske na broju i da imam bujnu maštu i da sam sve izmislio, ali, nažalost, sve je istina. Profesor  Emoto je možda bio pseudoznanstvenik, ali  bio je stvaran lik kao i ja, kao što čitate, još  postojim, a i ovo mjesto se nije puno promijenilo ime mu je Oko. Mogu sa svog fotoaparata navesti točne GPS koordinate, ali  sumnjam da ikoga zanimaju otpad i smeće. 

Znam da urednik inzistira na točnim podacima, pa evo - naselje se zove Poličnik, središte istoimene općine koja krije  prirodne ljepote i povijesne lokalitete. U  naselju Poličnik nalaze se brojni ilirski  grobni humci te ostaci kao što je utvrda  koja je nekoć štitila taj kraj od Osman lija (šteta što više nije u funkciji). Mjesto leži u Ravnim kotarima, u Domovinskom ratu razoreno je napadima srpskih  snaga, a u središtu mjesta je crkva Sv.  Nikole. Tik do naselja, kada se prođe cesta koja vodi prema autocesti uz koju se  prodaje voće i povrće može se skrenuti  makadamskim putem lijevo (iz smjera  Zadra do kojeg ima točno 16 kilometara).  Samo pratite tablu na kojoj piše da je to  vodozaštitno područje i da je pod strogim  nadzorom i tu ste, točno na izvorištu  Oko. Tko tu koga i kada nadzire nisam  ni okom ni kamerom vidio ni shvatio, a i  teška sam srca viđeno prihvatio. 

Nije važno ako ovu lokaciju ne pronađe te iz prve, već na sljedećem križanju naći  ćete sličnu poziciju sa sličnim rekviziti ma. Princip je isti sve ostalo su nijanse.  Sretan je onaj koji se s ovakvim slikama miri. Da bi strava bila potpuna, ovdje ne dostaju samo vampiri.

Ja u spomen na  japanskog profesora zaluđenog vodom po kušavam pisati haiku: 

Krepala ovca 

Na izvoru 

Vjetrić piri 

Harakiri. 

Romeo Ibrišević