Priča vlasnika istarske konobe: “Sve se mijenja, ali ne smije povjerenje, estetika i kompozicija prostora i vremena”

Foto: Kamene priče

BALE – Korona sezona vraća duhove prošlosti i unosi poneku spoznaju u novo vrijeme. Novo vrijeme je vrijeme straha od bolesti i neimaštine. Nekim čudnim razlozima vođen prije dvadeset godina otvorio sam konobu Kamene priče u Balama u Istri gdje nikada prije nisam bio. U to vrijeme, vrijeme prije turizma bio sam svima čudan i nepotreban. Od viđenijih ljudi u selu do mene su stizala ohrabrenja poput „Ća će nama turizam ?“

Tomislav Pavleka

Prošle su godine, u njima se događalo svega i svačega a najviše glazbe i zanimljivih ljudi. Kroz to vjreme kuhao sam, ponekad sviruckao, kupao se na plaži od 14 do 16 sati i tako… Pojavili su se na kratko Rusi s puno novaca, pa su došli lokalni novoznalci, pa ljubitelji vina, pa nova kuhinja s trakicama preko stolova i tako… 

Mi smo se bavili s nekoliko dobrih jela, jazzom i tako kroz to vrijeme smo se družili s istim vinarom, Ivanom Damjanićem. Ponekad se znalo dogoditi da berba nije bila najbolja no mi nismo napuštali vinara jer to da svaka berba nije najbolja berba prihvatili smo kao nešto normalno. Tako je vino jednu godinu bilo sjajno a ponekad dobro. Godinama i silnim radom Ivan je izrastao u po meni najboljeg vinara u Hrvatskoj a mi smo ničim i nikim izazvani, kao neko strano tijelo, postali najstarija konoba u širem okruženju s istim vlasnikom i kuharom. Oni koji k nama dolaze znaju kud idu i znaju zašto to čine.

Foto: Kamene priče

“Slušamo isti radio 20 godina, nikada nitko nije promijenio stanicu”

Na sred konobe ima jedan stol. Zovemo ga socijalni stol, velik je i za njim sjedi do 12 ljudi. Ljudi vole sjediti s drugim ljudima i upoznavati se ponekad. Ovaj stol je upoznao i neke koji su se kasnije oženili a znao je neke brakove i rastaviti. Da ne bi mislili da smo presocijalni, u konobi postoji i stol za dvoje, zovemo ga kameni stol.

Umjerenom europskom estetikom, nekim iskustvima moga življenja uz Sjeverno more, raznim utjecajima poveden, složio sam kolaž meni prihvatljiv. Pokazalo se da se to i drugim ljudima sviđa.

Sad dolazimo na temu zbog koje vam pišem pismo. Postoje novi gradovi, stari gradovi, trendovi, ideje, sve se konstantno mijenja ali ono što se ne smije mijenjati nikada je estetika i kompozicija prostora i vremena. To je nešto što kad se uspostavi i krene kroz univerzum ne treba dirati. Onog trena kada bih opiturao WC u bijelo, pao bi nam promet duplo. Moje je mišljenje da nam nedostaje kontinuum. Povjerenje nije samo u ljudima već je i u stvarima. Povjerenje je i u wc dasku a i u stol. Ponekad je i sam vodokotlić u vlastitom paradoksu.

Slušamo isti radio 20 godina. Nikada nitko nije promijenio stanicu. Kuhamo nekoliko istih jela . Mi smo isti samo starimo zajedno s vodokotlićem , sa šankom i gitarom. Ono što se mijenja to su generacije i njihova htijenja. Mi ih na vratim prilagodimo, objasnimo ima da su došli k nama i da ih nitko na to nije tjerao. Kažemo turistima da su stigli u goste u našu kuću gdje vlada naš red i pravila. Ovdje mi živimo a oni samo na kratko smiju ući i biti dio našeg života. Mi  uspostavljamo pravila, i zahtijevamo poštovanje gosta prema domaćinu. Mi smo u pravu a gost nije. Gost je gost.

Takvom odnosom prema ljudima stvorili smo pozamašan broj simpatizera širom svijeta koji nam se rado vraćaju. Većina gostiju su žene. One dolaze k nama jer su estete, vole čist račun i dugu ljubav.

“Naš su alat mir, tišina i riječ”

„Kamene priče“ su kroz vrijeme prirodno evoluirale točno onoliko koliko sam i ja evoluirao, a jesam. Pravac kretanja je uvijek bio isti. Bilo kud da je vodio, a vodio je nekud. Mir, tišina i riječ, naš su alat.

Muzika je važna i nerijetko uništi dobre gostione i konobe jer nitko ne zna što bi s njom i čemu služi. Muzika se uči, živi , jede, ona je pola posla. Muzika određuje i omeđuje prostor. Muzika je vrt , rajski vrt. Naša posebnost je u i kvaliteti zvuka i biranoj radio stanici , istoj već 2o godina kako rekoh prije.

Mi nudimo poseban oblik samoprozvanog zen turizma koji vam nudi autohton prostor, u kojemu se tisućama godina živjelo bez odustajanja. Tim prostorom prošle su razne bolesti, ratovi i nedaće. Tu su ljudi živjeli i živjet će. Korona je dio nas i na neki način je naša. Ne bojimo se, odgovorni smo prema svakom čovjeku i radimo bez straha. Mi živimo autohtono. U nama su i bolesti i ozdravljenje. Trenutno su Kamene priče pune gostiju, rezervacije stižu dnevno, muzika svira i mi idemo dalje…

Tomislav Pavleka

Sponzorirani sadržaj

PROČITAJTE JOŠ:

Lux Life Magazin proglasio istarsku konobu “Kamene priče” najboljim restoranom

KAMENE PRIČE: Istarska bajka pretvorena u kazališnu gastro stvarnost

Vaš komentar